Pečat i zlatna kapljica

Arpadovići, velika ugarska dinastija, koja je dobila ime po velikom vojvodi Arpadu pod čijim su vodstvom Mađari i naselili Panonsku nizinu, pred kraj 13. stoljeća se našla u velikim problemima. Sinovi velikog Bele IV. su bili pohlepni i u toj želji za vlast i moć često se se bunili i ratovali protiv kralja. Takvi odnosi unutar kraljevske obitelji naravno da su oslabili kraljevsku vlast u tadašnjem Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu. Andrija III. Mlečanin, posljednji kralj iz dinastije Arpadovića na vlast je došao 1290. godine. Andrija je bio sin nepriznatog ugarskog kraljevića Stjepana Postuma i Mlečanke Tomasine Morosini. Njegov se otac rodio iz trećeg braka kralja Andrije II. spomenutog u prošlom članku. No uoči njegovog rođenja kralj je umro, a nasljednik Bela IV. nije htio priznati svog brata. Andrija je vladao do 1301. kada je iznenada umro, čime Kraljevtsvo dolazi u velike probleme, a nakon 8 godina borbi na vlast dolaze Anžuvinci, tj. Karlo I. Robert. Pravo na prijestolje polagao je preko bake Marije Arpadović, unuke Bele IV.

Kako se kraljevska obitelj borila za prevlast tako su plemićke obitelji unutar Hrvatske znatno ojačale. Jedna od tih obitelji su Babonići, koji se još javljaju krajem 12. stoljeća. Sjedište obitelji bilo je u starom gradu Steničnjaku (danas Sjeničak) čiji se ostatci nalaze između Topuskog i Karlovca. Vrhunac moći dostižu pod Stjepanom IV., banom čitave Slavonije, kada im se posjedi prostiru od Kranjske do rijeke Bosne i od Save do Gvozda. Krajem 13. stoljeća obitelj se povezala s Cistercitima. Opatiji su dali nove posjede, a oltar Sv. Križa, podignut u kapeli sv. Nikole unutar samostana, imao je status obiteljske zaklade Babonića pa se tu uvijek provodila podjela obiteljskih posjeda. U nekim izvorima taj oltar se spominje unutar crkve sv. Nikole koja se nalazila na Nikolinom brdu. Temelji te crkve su pronađeni na Nikolinom brdu u prošlom stoljeću, no nažalost oni nisu sačuvani, na njima je izgrađena Villa Zelengaj, prije rata popularno okupljalište i ugostiteljski objekt. Da Nikolino brdo krije mnoge tajne mnogi su godinama pretpostavljali, no pravi dokazi tek su pronađeni za vrijeme II. svjetskog rata. Naime, talijanski vojnici koji su 1942. kopali bunkere naišli su na podzemne tunele koji su od temelja crkve vodili do središta samog brda. Ovi nalazi vraćaju nas na početak 13. stoljeća i kralja Andriju II. koji je po nekim izvorima često boravio u Topuskom. S obzirom na konfiguraciju tla vrlo je vjerojatno da je na Nikolinom brdu stajala utvrda sa zidinama, koja je stradala u turskim napadima. Zanimljiva je priča s kraja 19. stoljeća kada su banski vojnici kopali po Nikolinom brdu i pritom naišli na još jedan termalni izvor. Kako je u Topuskom postojalo već nekoliko izvora, ovaj nije bio potreban, pa su ga zatrpali.

S obzirom na broj posjeda Opatija u Topuskom je imala velike prihode, a ti prihodi se postali veći kada je samostan dobio status locus credibilis. “Vjerodostojno mjesto” (locus credibilis) je crkvena institucija (katedralni ili zborni kaptol, samostan) koja posjeduje društveno prihvaćeno i verificirano pravo svjedočenja u različitim javnim i privatnim pravnim i poslovnim transakcijama predstavlja jasno iskazanu posebnost pravnoga razvoja Ugarske, kasnije prenesenu i u Hrvatsku. To svoje svjedočenje institucija pretače u formu pisanoga dokumenta ovjerenog pečatom, kojim se transakcija registrira i dobiva težinu javnog pravnog čina. Tako primjerice, spor Zagrebačkog kaptola i Babonića oko Medvedgrada je upravo riješen u samostanu. Iako je funkcija vjerodostojnog mjesta starija, prvi očuvani pečat, tj. isprava počinje iz 1335. godine. Na nekima od tih isprava spominju se imena ljudi koji žive na imanjima, koji se spore ili svjedoče. Neka od imena koja su ljudi tada imali su npr.: Farkaš, Martislav, Obrada, Mara, Marta, Vučica, Davola, Jelena, Srnica, Radiška, Lupeka, Tribislav, Ljubušna itd.

Opatija u Topuskom tako je postala važno crkveno i javno mjesto. Za obavljanje javnih poslova zadužen je bio glavni opat, dok su ostali redovnici svaki dan obavljali sve ostale zadatke, kojih je bilo dosta. Redovnikov dan počinje u 4:00 ujutro s molitvom. Do sedam sati vrijeme bi proveli u knjižnici kada slijedi misa. Nakon toga do podne su obavljaju zadaci unutar samostana – čišćenje, pranje i slično, a nakon ručka su obavljali vanjske radove i bavili se poljoprivredom. Večera je bila oko osam, a dan se završavao molitvom. U prošlim člancima smo pisali kako su bili vrsni poljoprivrednici, a zasigurno najbolji proizvodi koje i danas proizvode u Francuskoj su sir i vino. Vino je bilo potrebno u liturgiji tako da su to prvo počeli proizvoditi, a upravo su u Burgundiji prvi redovnici višak vina prodavali po Parizu i drugim gradovima. Redovnici u Topuskom su također imali vinograde u selima koja okružuju Topusko. O tome svjedoče imena sela poput Vranovine ili Bjeljavine koja su nekada bila zasađena vinogradima. Sva genijalnost Cistercita i proizvodnje vina može se vidjeti u nekim od bivših samostana kao što je to Clos de Vougeot koji se nalazi u Burgundiji (naslovna slika). Preše stare nekoliko stotina godina i danas vrhunski obavljaju svoju zadaću, kao i hrastove bačve. Kakvo je bilo topličko misno vino ne znamo, no s obzirom na vještine i znanje redovnika i termalne izvore, zasigurno bolje od onog francuskog.

Prosperitet opatije nije bio vječan i već sredinom 14. stoljeća niz događaja promijeniti će situaciju u Topuskom. Ipak opati će još jednom pokazati snagu volje i niz svojih vještina.

IZVORI: Hrvatska enciklopedija, Institut za povijest, Gradski muzej Karlovac

AUTOR: MARIO DIMAČ